Robovlasništvo ili rad?

Tržište rada

Gdje god se okrenem oko mene su ljudi koji daju otkaze, traže nešto bolje, otvaraju svoje biznise. Što se događa sa tržištem rada. Poslodavci se žale da nije nikad teže pronaći radnika, a radnici se žale da ih se izrabljuje. S obzirom da sam bila na obje strane, i radnik i netko tko je zapošljavao ljude i upravljao timom pokušala sam sagledati sve objektivno i sa odmakom.

Rad kakav poznajemo je jedan od oblika robovlasništva.

Znam da će vam sada zastati dah, pogotovo ako ste netko tko zapošljava radnike, pokušajte pročitati tekst do kraja pa donijeti sud.

I sama sam se dugi niz godina borila sa radnicima. Na početku moje karijere zapošljavanja bila sam ljuta kad god bi mi netko dao otkaz. Jer kako on ili ona sada misli dati otkaz? Zašto mi je to napravio/la. Pazite, ja sam bila uvjerena da oni meni nešto loše rade. U tim trenutcima nisam vidjela očito, a to je bilo da sam uvijek na one koji najviše rade davala najviše pritiska. Od njih sam najviše očekivala. Osjećala sam se razočaranom jer su odlazili, osjećala sam se iznevjerenom jer sam im dala toliko mnogo. Čuj mene, dala toliko mnogo. 

Poslovni odnos

Zaboravljamo na nešto, i poslodavci i radnici. Mi imamo poslovni odnos. U tom poslovnom odnosu smo se dogovorili da ću ja tebi isplatiti plaću, a ti ćeš zauzvrat odraditi ono što smo se dogovorili. 

Koliko puta ste se ako ste poslodavac ulovili da govorite nešto od sljedećih rečenica (ili ako ste bili u poziciji radnika da čujete te rečenice):

• ja sam te stvorio
• da nije bilo mene kruha bi bio gladan
• sve sam ti omogućio a ti tako vraćaš

Poslovni odnos. Ako stavimo na stranu sada plaću i radne sate. Radnik je stekao znanje i iskustvo to je neminovno. Ali isto tako zaboravljamo na drugu stranu te medalje, poslodavac je stekao profit koji ne bi bio moguć (bar ne u toj mjeri) da nije proširio poslovanje i angažirao tim. Opet imamo zatvoren krug.

Međutim, ono što se događa je da poslodavci suptilno i podsvjesno programiraju svoje radnike na osjećaj duga. Ja sam nešto dužna jer sam radila u XY firmi i jer sam naučila sve i stekla iskustvo. I taj osjećaj duga nas prati. Prati nas kada odemo iz firme a stalno se vraćamo jer osjećamo kao da smo dužni nešto. Ne odlazimo iz firme jer se osjećamo dužni. 

Ne krivim poslodavce. I sama sam bila jedna od njih i radila sam sve to iz uvjerenja i mindseta koji sam tada imala. Danas mi više ne pada to na pamet, jer sam se promijenila.

Kvantiteta vs. kvaliteta

Od kada znam za sebe govorila sam svim svojim radnicima: „nije bitno koliko radiš nego da je posao odrađen.“. I iza toga stojim i danas. Međutim, u zadnje vrijeme slušam jako puno priča o tome kako poslodavci žele radnike koji će im sjediti u uredu i raditi 8 sati. Bez podizanja pogleda sa računala, ako se slučajno nasmiju ili razgovaraju s kolegama onda ih se gleda krajičkom oka i zbraja im se sve to, traži dlaka u jajetu. Kontrola, žele ih iskontrolirati, jer ako nisu 8 sati u uredu znači da ne rade.

Ali zar je zaista važno koliko netko radi? Ili je važnija kvaliteta? Trebala bi biti važnija kvaliteta. Jer netko  odradi posao u 2 sata a nekome treba 6 sati, i to je sasvim u redu. Nemamo svi iste kapacitete.

Svi žele biti direktori

Rekla sam da ću biti objektivna. Svaka medalja ima dvije strane. Radnici danas misle da znaju sve o svemu. Završeni fakultet ih odmah kvalificira za poziciju direktora, predsjednika uprave ili poduzetnika. No je li to baš tako?

Za neke situacije u biznisu, u upravljanju poduzećem te pripremi samo iskustvo. Ne znanje sa fakulteta. Moraš poznavati sustav kojim upravljaš, dubinski ga poznavati. Moraš imati puno više vještina nego što možeš i zamisliti sada. Biti direktor nije ići s ručka na ručak, voziti dobar auto i imati službenu karticu i telefon. biti direktor je preuzeti odgovornost za svoje postupke i odluke koje donosiš kada sve krene nizbrdo.

• Biti direktor je znati delegirati, upravljati timom ljudi.
• Biti direktor je znati svoje brojeve.
• Biti direktor je držati viziju i prenijeti ju na svoj tim, kako bi svi imali isti smjer.
• Biti direktor je preuzeti kormilo i ponašati se onako kako želiš da se tvoj tim ljudi ponaša.

Ako te već ne kvalificira za poziciju direktora, onda sigurno znaš sve najbolje. Žao mi je, ali ne znaš. Možda i znaš. Ali znaš, stvar je u tome da to nije tvoje poduzeće nego od nekog drugog. I koliko bi god ti možda napravi bolje ne možeš, jer to nije tvoje. Zato je važno znati svoje vrijednosti i ne odstupati od njih. Jer ako se tvoje vrijednosti i vrijednosti firme u kojoj radiš ne slažu, nije dobri za ni jednu stranu.

Mali poduzetnici i TIM

Mali poduzetnici i poduzetnici na početku se često boje zapošljavati ljude, širiti tim. Ne možeš sve sam/a. Nismo ni stvoreni da sve radimo sami. Jer da jesmo, ne bi postojalo toliko zanimanja koliko ih postoji. Ljudi se educiraju i godinama stječu iskustvo u svojim poslovima. Ja sam 12 godina provela u svijetu brojeva. Budžet napravim za pola sata (govorim o budžetu za poduzeće), ne zato jer sam super pametna već zato jer sam ga napravila stotinu puta. Kada napraviš nešto toliko puta postaneš stručnjak u tom području. U čemu si ti stručnjak a u čemu nisi? Odgovori si na to pitanje već danas i kreni popunjavati one dijelove biznisa gdje nisi stručnjak sa stručnjacima. To je tvoj posao kao vlasnika i/ili CEO svog biznisa.

A fokus se brzo gubi kada imamo stotinu „malih“ zadataka koji nas ne ispunjavaju za ispuniti i obaviti. Da, znam da su budžeti na početku maleni, međutim, nemoj zaboraviti da što više vremena imaš za bavljenje svojim biznisom i radom na njemu to ćeš prije moći i proširiti svoj tim. Tim nisu samo radnici nego i naši suradnici.  Tim nije trošak nego investicija. 

Da bi sagradila kuću moraš napraviti temelje, kupiti građevinski materijal i druge potrebne materijale. Ako je tvoj biznis tvoja kuća, što moraš „kupiti“ kako bi on mogao rasti do drugog, trećeg, četvrtog kata…?