Trebala bi postaviti cijene svojih proizvoda i usluga, uvijek!
Vratimo se u povijest, na same početke razvoja civilizacije. Ljudi su se tada imali sustav robne razmjene ili trampe. Ako sam ja imala kokoši a moj susjed je imao brašno, ja sam njemu „prodala“ svoja jaja u zamjenu za brašno. Međutim, ako on nije trebao jaja, onda nisam mogla uzeti od njega brašno. Mogli bi reći da smo tada umjesto novcem plaćali robom. Kako se civilizacija i društvo razvijalo, pogotovo kako je raslo, morali smo pronaći neki drugi način kako ćemo razmjenjivati svoja dobra i usluge. U 7. stoljeću BC nastali su prvi kovani novčići, i to u regiji Lydia u nekadašnjoj Anadoliji, današnjoj zapadnoj Turskoj. Njihov novčić je imao pečat kralja što je jamčilo fiksnu vrijednost. Bez tog pečata novac nije baš vrijedio.
Nakon toga su ljudi koristili kovanice od srebra, pa zlata, pa je došlo i do papirnatog novca. A danas svi često zapravo koristimo virtualni novac.
Kako je nastala riječ NOVAC?
Riječ novac prvi puta se pojavila u 14. stoljeću a dolazi od latinske riječi moneta. Ime je to rimske božice Junona. U njenom hramu su Rimljani kovali novac oko 300 godine BC. Novac je zajednički nazivnik za kovanicu, a kasnije papirnati novac koji koristimo u razmjeni naših usluga.
Novac kao sredstvo razmjene
Ponekad mi se čini da smo zaboravili da je novac sredstvo razmjene. Odnosno komad papira ili komad metala. On sam po sebi ne bi vrijedio ništa da se nismo dogovorili o njegovoj vrijednosti. Ali, zaboravili smo i onu ključnu stvar – razmjena. Razmjena je proces u kojoj dvije strane razmjenjuju nešto. Ako ja tebi dam uslugu ti bi meni trebao dati nešto za to. Kroz povijest je to bila neka druga roba. Civilizacija evoluira iz dana u dan, i danas je najčešće s druge strane razmjene novac.
Kada je postalo normalno da je imati novca loše? Kada je postalo normalno da ti ja moram dati nešto besplatno? Kada je postalo normalno da jedna strana samo uzima (novac, rad, energiju) a ne daje ništa zauzvrat? Kako je postalo normalno da smo potplaćeni za naš rad? Ili je problem u obje strane, u radniku koji ne vrednuje sebe dovoljno, ili se vrednuje više nego što realno daje i u poslodavcu koji želi što više za manje. A ponekad nije ni svjestan da plaća premalo.
Naši pretci su razumijeli sustav razmjene: TI meni, JA tebi. Vrijeme je da i mi to shvatimo ponovno, ili naučimo ponovno.
Sustav razmjene: TI meni, JA tebi.
Zašto onda ne bi trebala raditi besplatno?
Upravo zato nikada ne bi trebala raditi besplatno. Ne kažem da nikada ništa ne trebamo darovati. Vrijeme je da se prestane podrazumijevati da zato što tvoj kum proizvodi pekmez od šljiva ti bi trebao imati neograničenu zalihu besplatnog pekmeza. To jednostavno nije fer! Što da je obrnuta situacija? Da ti proizvodiš pekmez i ja sam tvoja kuma i očekujem da mi svakog mjeseca daš dvije teglice pekmeza besplatno? Kako bi se osjećala tada? Loše, zar ne? Jer ti ja pokazujem da te ne cijenim, ne cijenim tvoj rad i trud.
Žalimo se da nemamo dovoljno novaca. Ljuti smo i bijesni na druge ljudi koji po našim mjerilima imaju više novca od nas. Predlažem ti da se zapitaš što si spremna ti dati u zamjenu za novac? Koliko ti vrijediš, odnosno koliko vrijedi usluga / proizvod koji si spremna dati? U tome leže naši problemi. Kada bi se svi skupa počeli malo više brinuti o sebi. Pomesti prvo pred svojim dvorištem, kako bi rekli naši stari. Tada bi situacija bila bolja na ovom svijetu. Ali što mi radimo? Mi trošimo naše vrijeme (i „bogati“ čovjek i „siromašni“ čovjek ima 24 sata na raspolaganju) na brigu o tuđim životima, umjesto da preuzmemo odgovornost za svoj život. Da, tu mislim i za svoj novac.
